Pitanja viza
Svaki stranac koji ne poseduje državljanstvo neke od članica Evropske zajednice (Europäische Union), EWR-Staaten, odnosno zemalja evropskog ekonomskog područja (Europäischer Wirtschaftsraum), Australije, Izraela, Japana, Kanade, Novog Zelanda, Republike Koreje, Švajcarske ili SAD-a, mora da poseduje vizu za ulazak u zemlju ukoliko želi da se zadrži duže od tri meseca ili da se zaposli.
Isto važi i za državljane Andore, Hondurasa, Monaka i San Marina koji ne žele da se zaposle, sa izuzetkom poslova navedenih u § 17 član. 2 Propisa o boravku stranaca.
Države članice EU su Belgija, Bugarska, Danska, Nemačka, Estonija, Finska, Francuska, Grčka, Irska, Italija, Hrvatska, Letonija, Litvanija, Luksemburg, Malta, Holandija, Austrija, Poljska, Portugalija, Rumunija, Švedska, Slovačka, Slovenija, Španija, Češka, Mađarska, Velika Britanija i Kipar. U Evropsko ekonomsko područje (EWR), pored država članica EU, spadaju i Island, Norveška i Lihtenštajn.
Za državljane Hrvatske trenutno važe određena ograničenja. To konkretno znači da je hrvatskim državljanima od 1. jula 2013. trenutno do 30. juna 2015. godine za zapošljavanje u Nemačkoj potrebna dozvola za rad Evropske zajednice za koju moraju da podnesu zahtev kod Centralnog posredništva za strance i stručnjake (Zentrale Auslands- und Fachvermittlung, ZAV).
www.bmas.de
Za dobijanje ovih viza za ulazak u zemlju nadležna su nemačka predstavništva u zemlji iz koje stranac potiče. Razloge za ulazak u Saveznu Republiku Nemačku proverava nemačko predstavništvo u inostranstvu. Tek nakon ove provere i dobijanja vize moguć je ulazak u Saveznu Republiku Nemačku. Detaljne informacije možete da pronađete i na internetu, na stranici www.auswaertiges-amt.de
Koje su prednosti Šengenskog sporazuma za državljane trećih zemalja?
Od 26. marta 1995. godine državljani takozvanih trećih zemalja (državljani zemalja koje nisu članice Evropske zajednice) koji sa važećom dozvolom boravka i važećim pasošem borave u nekoj o d zemalja članica Šengenskog sporazuma (Nemačka, Belgija, Danska, Estonija, Finska, Francuska, Grčka, Island, Italija, Letonija, Lihtenštajn, Litvanija, Luksemburg, Malta, Holandija, Norveška, Austrija, Poljska, Portugalija, Švedska, Švajcarska, Slovačka, Slovenija, Španija, Republika Češka i Mađarska) mogu bez vize da putuju u druge zemlje Šengenskog sporazuma i da se u njima, kao turisti, zadrže do 90 dana na svakih šest meseci. Vlasnici Šengenske vize koji su zakonito doputovali na suverenu teritoriju jedne od članica Šengenskog sporazuma, tokom važenja vize mogu slobodno da se kreću na teritoriji svih zemalja Šengenskog sporazuma. Članice Evropske zajednice, Bugarska, Rumunija i Hrvatska, do sada samo delimično primenjuju Šengenska pravila.
Sve dok ove tri zemlje ne počnu u potpunosti da primenjuju Šengenske propise, čemu streme, na unutrašnjim granicama i dalje će se odvijati kontrole u smislu provere identiteta lica.